Naumovo maslo

Evo da podijelim sa vama jednu ideju koja mi je došla ovih dana, pa evo sad sam je nekako uobličio, u ovim ranim jutarnjim satima.

Logično bi bilo da radimo samo ono što je barem nešto od ovo troje: moralno, korisno ili ugodno - bilo za nas same ili za nekog drugog. Nažalost, većina ljudi provede veći dio svog života u aktivnostima koje nisu ni moralne, ni korisne ni ugodne ni njima ni bilo kome drugom. Umjesto da čekamo da uđemo u Evropsku uniju, da se poveća standard ili da dođe Godo, mnogo lakše bismo mogli sebi, a i drugima uljepšati život kada bismo počeli da provodimo više vremena u aktivnostima koje su barem nešto od to troje - moralne, korisne ili ugodne.

Skoro svi mudraci, filozofi i sl. se slažu da su altruizam (fokusiran na moralno), egoizam/materijalizam (fokusiran na korisno) i hedonizam (fokusiran na ugodno) neke od najčešćih orijentacija ljudi. Ovo sam ja malo banalizovao, ali nema veze.

Sve tri ove orijentacije imaju svoje pobornike, ali i protivnike, svoje pozitivne, ali i negativne strane. To, međutim, nije toliko bitno. Bitno je da sve tri ove orijentacije IMAJU NEKOG SMISLA, pa samim tim svaka aktivnost koja doprinosi afirmaciji BILO KOJE od ove tri orijentacije, takođe IMA SMISLA.

Problem je u tome što većina ljudi najviše vremena provodi u aktivnostima koje nisu ni moralne, ni korisne ni ugodne - takve aktivnosti NEMAJU NIKAKVOG SMISLA, i doprinose samo našoj sveukupnoj bijedi, očaju, samodestrukciji, depresiji, jadu i čemeru. Takve nas aktivnosti uzaludno troše, ne ispunjavaju nas, izazivaju samo i jedino osjećaj praznine. A u takvim aktivnostima provodimo najviše vremena.

Klasifikacija aktivnosti: Sve aktinosti možemo podijeliti u 4 velike, odnosno 8 malih grupa:

I. Najbolje aktivnosti: 1.M+K+U
II. Odlične akrivnosti: 2.M+K; 3.M+U; 4. K+U
III. Dobre aktivnosti: 5.M; 6.K; 7.U
IV. Najgore (besmislene) aktivnosti: 8. ni M ni K ni U

E sad svi vi skontajte koje aktivnosti za vas spadaju u koju od ovih grupa. Ja ću kasnije napisati kako sam ih ja lično klasifikovao.

Mnogi se pitaju zašto je danas toliko puno gojaznih ljudi. Pitaju se i zašto je toliko teško skinuti kilograme i ostati na toj novoj kilaži. Dosad su ponuđeni razni odgovori na ta pitanja - pominje se fizička neaktivnost, sklonost ljudi ka prežderavanju, ishrana kao utjeha i sredstvo za borbu protiv stresa, ljenost, nepridržavanje dijeta itd. Iako svi ti faktori nesumnjivo mogu doprinjeti gojaznosti, mislim da ipak, ni jedan od njih nije ključni uzrok.

A zašto je onda toliko puno gojaznih ljudi i zašto je tako teško ostati na novostečenoj kilaži nakon uspješno okončane dijete?

Odgovor:

Iz istog razloga zbog koga svi misle da ste bolesni ako pijete čaj!

Naime, po mom mišljenju - ključni i presudni faktori koji dovode do gojaznosti, a i otežavaju održavanje kilaže nakon skidanja kilograma jesu DRUŠTVENI ili SOCIOLOŠKI faktori.

Društveni uticaj je ono što nas čini debelima! Samo ti i ništa više! (što bi rekao Edgar Alan Po )

Dobro, nije baš samo to, ali u poređenju sa društvenim uticajem, svi ostali faktori su zanemarljivi.

Ljenost, nepridržavanje dijete, prejedanje, neaktivnost, ... to sve ima nekih 20% uticaja u procesu debljanja, dok društveni faktori imaju 80% uticaja.

Do tog zaključka sam došao na osnovu ličnog iskustva. Uvijek sam imao problema sa kilogramima, a da pritom nisam bio ni previše neaktivan, niti sam se previše prežderavao, a i kad sam držao dijete uvijek sam imao gvozdenu disciplinu. Skinuo bi sav višak i čak bi nekoliko mjeseci održavao novu kilažu bez problema. Ali nakon sedam-osam mjeseci, kilogrami bi počeli da se vraćaju. Zašto?

Iz prostog razloga što mi je standardna ishrana kada nisam na dijeti vrlo nezdrava i dovodi do debljanja, a na takvu ishranu neprimjetno pređem i nakon nekoliko mjeseci održavanja zdrave kilaže nakon dijete. (kad popusti koncentracija)

Ta standardna ishrana je 90% društveno uslovljena. Prosto rečeno, društvo utiče na mene (a i na ostale) da se hrane nezdravo, da se hrane na način koji izaziva debljanje. Kod koga su tu još i neki drugi manje bitni faktori, vrlo lako dolazi do gojaznosti. Ipak, bez obzira na sve ostale faktore, društveni uticaj koji uslovljava nezdravu ishranu je glavni uzrok gojaznosti.

E sad ću podrobno objasniti taj društveni uticaj. Vratimo se čaju. Isto kao što ljudi misle da smo bolesni ili ako smo zdravi da "izvodimo bjesne gliste" kada pijemo čaj, isto tako ljudi misle da nešto sa nama nije u redu kada se hranimo zdravo. Sa stanovišta dominantne kulture i društvenih normi - NIJE NORMALNO HRANITI SE ZDRAVO. Ako se hranimo zdravo, misliće ili da smo organski bolesni, ili da smo malo "udareni u glavu".

Hraniti se nezdravo, na način koji izaziva debljanje, to je pak SASVIM NORMALNO. I tako to radi većina.

Evo nekih primjera:

1. Od malena nam se PAŠTETA promoviše kao normalan obrok za doručak. Nažderati se par kriški hljeba i paštete za doručak dođe kao normalno. Čak su i nazivi pašteta sugestivni - ĐAČKA PAŠTETA! Dakle, pašteta ispade idealan obrok za đake! Isto je i sa eurokremom! Slogan "za generaciju koja raste". Isto važi i za plazma keks. I on se masovno reklamira klincima. Sve tri te stvari, i pašteta, i eurokrem i plazma, jednostavno DEBLJAJU. Nisu pretjerano zdrave, a sadrže mnogo kalorija i to praznih kalorija. Uz to se rijetko jedu sami. Uz njih obično ide i hljeb, naravno bijeli, ili mlijeko (uz plazmu).

Sve u svemu takvim obrokom se unese previše ugljenih hidrata i masti i ti obroci su nezdravi i prekalorični. A ONI ČINE OSNOVNU ISHRANU MNOGIH ADOLESCENATA. Oni su dio nacionalne kulture. Ako neko kaže da neće da jede paštetu, eurokrem i plazma keks, za njega kažu da nije normalan ili da se izmotava.

2. Veličina porcija. Kad se ode na ćevape (koji su u kombinaciji sa velikom lepinjom ionako nezdravi i prekalorični, ali ostavimo to po strani) ili na picu u neku roštiljnicu ili piceriju - od normalnog čovjeka društveno se očekuje da će naručiti veliku porciju ili veliku picu. Velika porcija, to je standard. To je društvena norma. Ako naručite malu - reći će vam - "Koji je tebi, šta se izmotavaš?" ili će vas pitati -  "Da nisi jeo nešto ranije?" ili "Da te ne boli možda stomak?"

Čak će i roditelji djeci reći, kada ona naruče malu porciju - "Pa jesi li ti pola čovjeka ili si čovjek?! Mala porcija, to ti je za pola čovjeka!"

Iako čak i mala porcija ćevapa, odnosno mala pica - VEĆ IMA SASVIM DOVOLJNO HRANLJIVIH MATERIJA, ČAK I PREVIŠE, nama je godinama ispiran mozak da je jedina normalna porcija, dostojna čovjeka - VELIKA PORCIJA. To je urezano duboko u podsvijest.

3. Omiljene namjernice i specijaliteti - gotovo sve namjernice sa spiska omiljenih namjernica i specijaliteta su visoko kalorične i nezdrave. To pogotovo važi za deserte. Ako odbijamo da jedemo torte, kolače, krofne, palačinke i ostalo, kažu nam da nismo normalni.

Ima toga još, ali uglavnom, standardna društveno prihvaćena ishrana je prekalorična i nezdrava. Ako neko suviše odstupa od te standardne ishrane, biva, kao i pri svakom drugom kršenju društvenih normi - izopšten i proglašen za čudaka. Ili ga pak sažaljevaju. Kažu: "Vidi jadnika, on se muči s kilažom pa mora da pazi šta će da jede".

Sve ono što je nezdravo smatra se ukusnim (iako realno nije ukusno, ukus potiče uglavnom od šećera, soli,  začina i aditiva), a sve ono što je zdravo smatra se bezukusnim (iako je realno, uglavnom puno ukusnije od onoga što se smatra za specijalitet).

Taj društveni uticaj je toliko jak, da smo ga svi mi podsvjesno prihvatili, bez obzira na to kako se hranimo. Čak i ako jedemo picu samo jednom godišnje, prilazmo joj sa uvjerenjem da radimo nešto što je IN, a taj specijalitet doživljavamo kao nagradu.

Čak i roditelji djeci ispiraju mozak tako što ih nagrađuju nezdravom hranom - uglavnom slatkišima. Ta djeca podsvjesno usvajaju stav da je slatkiš nešto sjajno, neka nagrada i onda ga stavljaju na počasno mjesto u svom gastronomskom mentalnom sklopu.

Nakon skidanja kila i još dodatnih par mjeseci zdrave ishrane, pojedinac u porodici u kojoj je taj društveni uticaj uzeo maha i u kojoj se uobičajila, društveno prihvaćena, nezdrava ishrana, postaje iritantan svim ostalim ukućanima, dok god se njegova ishrana bitno razlikuje od ishrane ostalih ukućana. Onda on postepeno, kad mu popusti koncentracija, počinje da se hrani slično kao i ostali u porodici, a ujedno mu se vraćaju i kilogrami.

Inače, osvrnuću se i na tvrdnju da je gojaznost stigmatizovana i društveno neprihvatljiva. To nije tačno. Ustvari, to je tačno samo u slučajevima ekstremne gojaznosti. A za običan višak kila, pa čak i za gojaznost - smatra se da je to sasvim normalno. Čak se kaže da je neko "popunjen", "punačak", "zdravo debeo", "čovjek ipo" i sl. Time mu se više laska nego što ga se kritikuje. (A trebalo bi da se kritikuje, jer ta "zdrva debljina", sve je samo ne zdrava!) Pogotovo kad neko onako baš gurmanski tamani sve te društveno prihvatljive, a nezdrave namirnice, kažu - "vidi, milina ga gledat kako jede, sve mu puca iza ušiju". Svi ti društveni uticaju UČVRŠĆUJU I PODSTIČU takav način ishrane i gojaznost.

Ako neko pak VODI RAČUNA O TOME ŠTA JEDE, GDJE JEDE, KOLIKO JEDE, i KAKO JEDE, (što su inače najnormalnije i poželjne stvari) smatraju ga dosadnim, smaračem, opterećenjem ili čudakom. Čak ga porede sa pticama ("vidi, jede ko ptica"), stokom ("Jesi ti čovjek ili krava, cijeli dan paseš taj zeleniš"), vegetarijancima (neka se ne uvrijede vegetarijanci) i sektašima ("Ma pusti ga, on mora da je u nekoj sekti").

Ljudi koji imaju dobru genetiku. prirodno brz metabolizam i vrlo visok stepen fizičke aktivnosti mogu da se hrane na društveno poželjan i prihvatljiv način i da ne budu gojazni. Neki od njih su čak suvi ko grana uprkos svim picama, burecima i pljeskavicama koje su pojeli.

Svi ostali moraju da izaberu da li će biti:

1. DEBELI I NORMALNI (tj. društveno prihvaćeni) ili

2. NA NORMALNOJ KILAŽI I DRUŠTVENO IZOPŠTENI ODNOSNO PROGLAŠENI ZA ČUDAKE.

Jedini način da se tome "dohaka", jeste da se skinu kile i usvoji zdrav način ishrane, a da se u društvenim situacijama hranimo na društveno uobičajen i prihvaćen način ("kao sav normalan svijet") i ne spominjemo uopšte zdravu ishranu. To je nepošteno i doprinosi opstanku društvene prihvaćenosti nezdrave ishrane, ali barem može povećati naše šanse da održimo kilažu na prihvatljivom nivou, a da pritom ne budemo izopšteni.

Te društvene situacije treba da budu izuzeci, a ne pravilo naše ishrane.

Kada se u muškom društvu od troje ili više ljudi igra neka igra 1 na 1, kao što je bilijar, stoni tenis ili PES, a infrastruktura omogućava samo dvojici da igraju u isto vrijeme (jedan je sto, odnosno jedan plej stejšn) uglavnom važi pravilo da "pobjednik ostaje", tj. nastavlja da igra, dok oni što izgube prekidaju igru dok na njih ponovo ne dođe red. To se smatra za normalno i pravedno. Ostajanje u igri dođe nešto kao pravedna nagrada za pobjedu.

E pa, to uopšte nije pravedno iz više razloga, a neki od njih mogu da se posmatraju i iz šireg ekonomskog i geopolitičkog ugla. To je zapravo jedno od najnepravednijih pravila koja važe u društvu, a njegovo slijepo prihvatanje pokazuje izražen podanički ili pak tlačiteljski mentalitet, zavisno već od toga da li uglavnom gubite ili pobjeđujete.

Kao prvo, u svakom takvom društvancetu uglavnom se istakne neko kao najbolji i onda on stalno pobjeđuje ove ostale, i tako ostaje u igri. Ako su tu tri igrača, najbolji, tj. onaj koji stalno pobjeđuje, igra 100% vremena, a ova dvojica koja se smjenjuju i gube od njega igraju svega 50% vremena.

To nije dobro iz dva razloga:

1. uglavnom svi zajednički učestvuju u plaćanju stola za bilijar, stoni tenis ili sonija za PES i uglavnom ravnomjerno rasporede troškove. Ako je neko PLATIO da igra, niko nema pravo da mu uskrati mogućnost da igra onoliko vremena koliko je proporcionalno njegovoj uplati. Znači ako svi isto plate, svi treba isto vremena da igraju. Ako je njih trojica, učesnici treba da se smjenjuju na sledeći način.

1. partija : prvi vs drugi

2. partija: prvi vs treći

3. partija: drugi vs treći

I onda sve ispočetka. Tako će svi jednako dugo igrati, što je i logično s obzirom da su jednako para dali za igru.

2. razlog zašto pobjednik ne treba da ostaje je taj što on, koji je ionako najbolji, sa povećanim vremenom igranja (a igra je  trening) postaje JOŠ BOLJI, pa će onda JOŠ ČEŠĆE POBJEĐIVATI i JOŠ VIŠE IGRATI, a ovi lošiji, pošto manje vremena provode u igri postaju u odnosu na njega JOŠ LOŠIJI i stalno im je sve manja i manja šansa da ga dostignu i prestignu. S protokom vremena oni će postajati JOŠ LOŠIJI i sve će biti manje šanse da dostignu ovog koji je bolji.

To nije pravedno iz više razloga:

- nisu svima pružene jednake šanse za napredovanje

- nagrađuje se pobjeda, a zasluga pobjednika za tu pobjedu nije velika - uglavnom se radi o talentu ili većem iskustvu u igranju, a ni jedno ni drugo nije rezultat pobjednikovih svjesnih napora i truda. Napor i trud treba da se nagrađuju, a to nije toliko bitno u amaterizmu. Drugo je profesionalni sport, gdje su zaista velika odricanja.

3. razlog - to što pobjednik ostaje jednostavno NEMA SMISLA, jer se ne radi o nekom kupu u kome pobjednik treba da prođe u viši nivo takmičenja. Jedino u kupovima ima smisla da pobjednik ostaje i nigdje više. U prijateljskom rekreativnom igranju sa ortacima treba da važi LIGAŠKI sistem, gdje igra svako sa svakim, a ne sistem kupa u kom pobjednik ostaje, jer NEMA VIŠIH NIVOA TAKMIČENJA.

Liga je puno pravedniji sistem i tu i najbolji i najlošiji tim odigra isti broj utakmica.

Geopolitičke reperkusije

Stalno kukamo kako smo nerazvijena zemlja i kako ne možemo da dostignemo razvijene zemlje Zapada. To je između ostalog zato što i u geopolitičkim odnosima "pobjednici ostaju", tj. jaki postaju još jači kroz ekspoloataciju slabih, a slabi postaju još slabiji zato što su eksploatisani. E pa ako vam se ne sviđa taj nepravedni globalni poredak počnite ga iskorjenjivati tako što ćete poći od sebe i sledeći put kada budete igrali nešto sa ortacima INSISTIRAJTE na tome da se igra po sistemu "svako sa svakim", a ne pobjednik ostaje.

Ako ste vi onaj koji uglavnom gubi, INSISTIRAJTE da igra svako sa svakim  - imate puno pravo na to jer jednako učestvujete finansijski u troškovima igranja kao  i onaj što uglavnom pobjeđuje, a isto tako imate pravo da vam se PRUŽI JEDNAKA ŠANSA ZA NAPREDAK.

Ako gospodin Pobjednik i ostali ne pristanu - povucite se iz igre i recite da nikada sa njima nećete igrati dok "pobjednik ostaje". Jedini način da vas natjeraju da uđete u igru biće da prihvate pravilo "svako sa svakim". To im zadajte kao ultimatum.

Ako ste vi taj koji uglavnom pobjeđuje takođe pokažite svoj osjećaj za pravdu i sami predložite da se igra po sistemu "svako sa svakim". Vi ste ionako bolji od njih i ne treba vam toliko treninga. Dajte i njima šansu da napreduju. Ne budite sebični. Ako ipak ne predložite to sami, moraćete prihvatiti sistem "svako sa svakim" ako slabiji igrači na tome budu insistirali.

I na kraju još jedna kratka opaska. U nekim igrama poput bilijara ili stonog tenisa, igrač kad igra samo jednu partiju, a onda prekine, NEMA ČAK NI VREMENA DA UĐE U ŠTOS KAKO TREBA. Zato je igra slabijih igrača koji se smjenjuju dok "pobjednik ostaje" još lošija nego što bi inače bila, jer pobjednik, budući stalno u igri - uigran je, "u štosu je", a ovi nemaju vremena ni da uđu u štos i već bježe sa stola.

Samo kad sam pijan četujem sa "prijateljima" na fejsbuku.

Sa prijateljima četujem i trijezan.

Popriličan sam antitalenat za crtanje i slikanje, ali to me ne spriječava da dajem ideje za slike, pa ako se nađe neki slikar koji bi te ideje pretvorio u umjetnička djela, ja bi bio vrlo počastvovan.

Jedna ideja je da se napravi slika nekog idiličnog pejsaža sa prirodom i velikim brojem ljudi, ali da svi ti ljudi imaju namrštene ili zlovoljne izraze lica.

Dakle, priroda i pejsaž i kompletan ambijent moraju biti izuzetno lijepi i idilični, ali ipak da se ne ide u kičeraj.

A ljudi, moraju biti mrzovoljni ili namršteni u svoj toj idili. Time se stvara veliki kontrast i tenzija.

Takva slika bi imala brojne poruke:

a) priroda je i dalje lijepa i svijet ima potencijal da bude idiličan

b) ljudi su pod prevelikim stresom i otuđeni su od prirode, pa čak i kada se u istoj nađu i dalje su pod utiscima stresnog života što je izraženo mrštenjem i zlovoljom na njihovim licima

c) čak i kad to nije slučaj, ljudi su izgubili sposobnost da uživaju u prirodnim ljepotama

I bez pretjeranog filozofiranja, takva bi slika u čovjeku mogla da pokrene sjećanje na neki od onih dana kad ste pomislili: "Jao kakvo divno vrijeme, a meni nije ni do čega!"

U ovu kategoriju spadaju i neke moje fotografije sa ekskurzije. Sve je bilo super: i vrijeme, i mjesto, i ljudi, sve, baš sve, ali sam primjetio da sam na većini slika bio namršten! Jebi ga.

Na Fejsbuku sam skonto da nema skoro nikakve koristi od anonimnosti na Internetu.

Ranije sam o anonimnosti dosta vodio računa i do nje mi je mnogo bilo stalo, pa sam, prirodno, na raznim forumima uvijek bio registrovan pod nekim pseudonimom koji blage veze sa mojim imenom i prezimenom nema, čak ni sa mjestom boravka. Takođe, iako sam bio aktivan u diskusijama, nikada nisam iznosio nikakve lične podatke, naročito na onim forumima na kojima sam se upuštao u kontroverznije rasprave.

Međutim, na Fejsbuku, svako se registruje (uglavnom) sa svojim pravim imenom i prezimenom, stavlja svoje slike, i otkriva popriličan dio svog privatnog života. Čak se nekada i tako javno upušta u kojekakve rasprave, sve sa pravim imenom i prezimenom i slikom koji su svima poznati?

I ako se ja, na primer, nešto isprovaljujem u nekoj diskusiji, koliko će se to odraziti na moj društveni ugled? (Znajući da je moj identitet potpuno otkriven)

Skoro nimalo!!!

Na fejsbuku ima preko 500 miliona korisnika i svaki je čovjek tu potpuno nebitan. Pored toga svako ima cirka 100, pa sve do 1000 i više prijatelja, tako da skoro niko neće ni primjetiti diskusiju u kojoj sam se ja isprovaljivao.

Anonimnost mi čak šteti!

Kad se vidi moja slika i moje ime i prezime, MA KAKVA MOJA AKTIVNOST BILA I MA KOLIKO DA JE DEBILNA, dobro je dok sam god tu, dok sam živ, aktivan. Ljudi više cijene nekoga ko se angažuje u bilo čemu nego nekoga ko se smara brigom o privatnošću i anonimnošću i zazire od svake javne aktivnosti.

Sve u svemu, u ovom otuđenom svijetu, kada svakoga zabole za ostalima, anonimnost vam ne daje nikakvu posebnu prednost osim ako niste neka javna ličnost ili ako ne zalazite u ZAISTA osjetljive teme.

Ne valja piti sam, ne zato što to vodi u alkoholizam, već zato što te mnogo smori, realno. Sve ono što si se nadao da će ti takvo pijanstvo pružiti ne desi se, ali ti  zato ne gine glavobolja i mamurluk.

Izvor: lično iskustvo

Svi vole hladnu salatu. Međutim, nema ništa gore od ubitačno ledene salate, direktno iz frižidera  čija studen direktno udara u sve zubne živce, a preko njih u mozak. Međutim, upravo takvu, nehumano ledenu salatu često jedemo, jer mnogi od nas čuvaju povrće u frižideru na temperaturama bliskim nuli.

Srećom, taj problem se može riješiti očas posla, na pomalo nekonvencionalan način. Kad si napravio salatu. Samo je turiš u rernu na 50-100 stepeni jedno 5-10 minuta "da ubije led" i gotova stvar. Salata će i dalje biti hladna, ali prijatno hladna, a ne onako kao na početku. Nije potrebno prethodno zagrijavati rernu, jer se ona jako brzo zagrije do željene temperature od 50-100 stepeni. Naravno, posuda u kojoj se bude držala salata zagrijaće se više od same salate, zato preporučujem da je ne dodirujete golim rukama, već da je izvadite uz pomoć krpe.

Ljudi moji, jaja sa paprikama. To je za neke ljude čuveni specijalitet!

A neki nažalost, to nisu ni probali. E pa, ako niste, vrijeme je da probate!

Upravo ih večeram, i fenomenalna su. Kakva karađorđeva, bečka, ... zajebi!

Jaja sa paprikama su vrhunski specijalitet!

Uzmeš one zelene velike paprike babure, 2 ili 3 komada, očistiš ih, sitno isjeckaš, i to tako propržiš na ulju jedno 5 do 8 minuta, a onda preliješ prethodno posoljenim i umućenim jajima (takođe preporučujem, 2 ili 3 komada) . Kraj priče.

Paprike puste svoju aromu, a ne skaše se previše, tako da budu i ukusne i zamirišu, omekšaju, a još imaju malo i čvrstine.

Jaja malo poprime aromu od paprika.

U dobroj tavi to kad se ispeče sa adekvatnom količinom ulja i soli, zaista je da prste poližeš.

A i zdravo! Jaja imaju najkvalitetnije proteine, a priča o holesterolu je pretjerana. Čak u jajima postoje određene supstance koje dijelom neutrališu uticaj holesterola. Za paprike znate i sami koliko su zdrave. Samo nemojte pretjerivati.

Pričam ti priču.

Da li znate šta je to suštinsko što razlikuje ljude od životinja?

Naravno, to je sposobnost govora i postojanje razvijenog jezika.

Neki pominju i korištenje alata, ali ono je primjećeno i kod nekih životinja.

Više o tome možete pročitati ovdje:

http://en.wikipedia.org/wiki/Tool_use_by_animals

Dakle, govor, tj. priča.

Od samog pravljenja alata za napredak civilizacije daleko je važnija sposobnost da se kompleksne ideje prenesu od čovjeka do čovjeka, a to se može postići isključivo jezikom, tj. pričom. (Pisanje je takođe priča, samo zapisana).

Dakle govor, tj. pričanje je osnova i pokretač civilizacije.

To i Biblija potvrđuje:

"U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga i Bog bješe riječ" (Jevanđelje po Jovanu, 1 : 1)"

Riječ je osnova svega (grč. logos), a od riječi logos potiče i riječ logika.

Iz života nam je poznato da se žene, pored novca, kod muškaraca ubijedljivo najviše lože na dobru priču. Možda čak i više nego na status i bogatstvo!

Poznajem likove koji su završili elektrotehnički fakultet, imaju svoj stan, BMW, platu od 2000 konvertibilnih maraka (1000 evra), a totalno su nesposobni sa ženama. I naravno, nemaju cure.

Razlog - dosadni su, glupa im je ili nezanimljiva priča.

Iz svih ovih razloga, moj vam je savjet da unapredite svoju priču! I to pod hitno.

Kako?

Prvo praksa, pa tek onda teorija.

A praksa podrazumeva sledeće:

1. Skinete sa interneta neki dobar program za snimanje zvuka, koji može da snima prilično dugačke audio fajlove. Moj predlog je Adobe audition. Ja kod sebe imam staru verziju tog programa (iz 2004-e) koja funkcioniše savršeno, to je Adobe Audition 1.5. Proguglajte malo, program se lako može naći na Internetu.

2. Pošto ste skinuli i instalirali program, uključite mikrofon i snimajte se. Cilj je da puna 2 sata pričate, i da to sve snimite. Nebitno o čemu. Samo pričajte dva sata bez prestanka. Taman da su i najveće i najortodoksnije gluposti, bitno je da pričate. (Naravno, potrudite se da ne budu gluposti, ali i ako su gluposti, to nije nikakav problem, bitno je da 2 SATA NE ZATVARATE USTA) Nakon što ste uspjeli dva sata pričati, možete isključiti program (ili nastaviti dalje ako imate snage) i memorisati fajl negdje na kompjuteru (obavezno ga memorišite, zašto - reći ću kasnije). Ponavljajte tu vježbu što češće, po mogućnosti svaki dan.

To je apsolutno sve što se tiče prakse. A sada teorija.

Vi sada sigurno mislite da sam ja lud. Da bi vas razuvjerio, reći ću vam koje su ogromne koristi od ove vježbe:

1. Razvijate svoju inteligenciju. Da biste mogli govoriti, morate prvo artikulisti misli koje ćete izgovoriti. Dva sata pričanja je dva sata aktivnog razmišljanja! Fenomenalna vježba za mozak.

2. Razvijate svoju kreativnost. Dva sata je dugačak period i u tom periodu ćete, ako budete sprovodili ovu vježbu, SIGURNO neke stvari sagledati na nov način i mnoge kreativne ideje biće zabilježene na vašem snimku. Kada završite s vježbom prosto ćete se iznenaditi time koliko ste kreativni i inteligentni.

3. Razvijate svoju mentalnu kondiciju i izdržljivost. Dva sata jake intelektualne aktivnosti nije malo. A  pričanje na slijepo, bez ikakvog plana je vrlo jaka i naporna intelektualna aktivnost.

4. Razvijate svoj govorni stil. Daleko je veća korist od pričanja nego od pisanja ili kucanja. Zato što ČUJETE SEBE. A kada se čujete, uvijek zamišljate neku publiku u blizini, i stalno prilagođavate vašu intonaciju emocionalnom sadržaju onoga što govorite. Sama, čista priča, je savršena vježba intonacije, i savršen put do razvijanja vašeg vlastitog, jedinstvenog govornog stila.

5. Postajete sigurniji u sebe. Ako ste introvertni i u društvu ćutite, nakon samo par dana aktivnog žestokog vježbanja priče na gorepomenuti način, primjetićete da vam ideje mnogo lakše nailaze i u društvu, pa ćete i u društvu biti mnogo govorljiviji, a to je i glavni cilj.

6. Razvijate maštu. Bilo bi preporučljivo da u vaše govorne vježbe uključite i dio u kome ćete pričati apsolutno izmišljene priče, a to takođe je jako korisno. Pričanjem izmišljenih priča uviđate koliko je u stvari lako proizvesti totalno uvjerljive, a neistinite priče. To će vam dati osjećaj za to koliko mnogo i koliko često ljudi lažu. Moći ćete mnogo lakše prepoznati kad neko laže. Iako vam ja nikada ne bi preporučio da lažete, nakon praktikovanja ove vježbe moći ćete u zaista nezgodnim situacijama vrlo lako izmisliti neku priču koja će vas spasiti od neprijatne situacije ili vam omogućiti da izvučete neku korist. Jedan od ciljeva ove vježbe je i da naučite kvalitetno lagati i izmišljati priče. To vam je samo jedno oruđe koje možete koristiti ako zatreba i koje vam može dati dodatnu sigurnost. Ali opet ponavljm, moja je preporuka da nikada ne lažete.

Bitno je da znate lagati, time ćete lakše provaliti ostale lažovčine i shvatićete na koji način oni razmišljaju. Shvatićete i koliko je fejkova na svijetu. Mnogo, jako mnogo. Ali, to što znate lagati, ne znači da to trebate i činiti. Ponavljam, najbolje vam je da nikada ne lažete.

Možete to gledati i sa druge strane. Svi pisci su lažovi. Ko god je ikada napisao ikakav roman on je teška lažovčina. Međutim, oni ne koriste svoje vještine u laganju zarad obmanjivanja ljudi. Oni, pak pišu vrlo zanimljive i uvjerljive priče koje ljudi obožavaju da čitaju. To su romani. Bez sposobnosti vrhunskog laganja, Dostojevski nikad ne bi bio to što jeste.

7. Razvijate svoje glasne žice i govorni aparat. Što više pričate, lakše vam je pričati, a i glas će vam postati "ušminkaniji" (pod uslovom da se ne dernjate)

To su otprilike glavne koristi od ove vjžebe. Vjerujem da ćete vi otkriti još neku koju ja nisam pomenuo. Najvažnija stvar koju će vam ova vježba omogućiti je to da ćete biti mnogo samouvjereniji i zanimljiviji u društvu i da ćete imati mnogo zanimljiviju (i inteligentniju priču).

Time činite dobro i sebi i drugima. Dakle doprinosite opštem dobru. Što znači, da vi imate MORALNU OBAVEZU da radite ovu vježbu.

Vi ćete imati koristi jer će više ljudi htjeti da bude u vašoj blizini, bićete zanimljiviji svima, lakše ćete se probijati u društvu, nećete biti "ćutolog", i mnogo lakše ćete privući suprotni pol.

Društvo će imati koristi jer će uvijek uživati u vašoj zanimljivosti, šarmu, duhovitosti (da i to se razvija ovom vježbom), vašim pričama. Ljudi oko vas će se bolje osjećati i time činite dobro svima.

P.S.

Napomene:

1. Nikada ne zloupotrebljavajte vaše novostečene vještine.

2. Ne lažite.

3. Kao hrišćanin, preporučujem vam da se pomolite Bogu prije ove vježbem i da Mu zahvalite po njenom okončanju, jer sami ništa nećete postići bez Božije pomoći. Takođe, nakon vježbe zamolite Boga za oproštaj za svaki eventualni grijeh koji ste počinilu kroz ovu vježbu (ako ste se, recimo kroz priču naslađivali na nečiji račun, itd.) Pored toga, molitva će vam dati dozu odgovornosti pred Bogom koja će vas usmjeriti ka tome da vježbu shvatite ozbiljno i da je koristite samo u pozitivne svrhe.

4. Ukoliko ne možete da izdvojite dva sata vremena za ovu vježbu, i manji intervali su OK, ali naravno, što duže to bolje. Dva sata je optimanlno, mada možete vježbati čak i više od toga.